Danas, 20. novembar 2026.
„Istina koja nije izrečena u pravo vreme gora je od laži“ – Ivan Sergejevič Turgenjev
Pre 150 godina „Srbija se prolamala od partijske vreve i borbi“, zabeležio je Petronije (Pera) Todorović (1852-1907), srpski novinar i pisac, jedan od osnivača i vođa Narodne radikalne stranke. Jedan od presudnih političkih aktera, Milan I Obrenović, prvi novovekovni kralj Srbije (1882-1889), od 1882. godine otvoreno je počeo da se bavi politikom „kao da nije bio srpski kralj, već član kakvoga glavnoga partijskog odbora“. Kralj je otvoreno govorio „da živi u zemlji u kojoj nema evropske ustavne suptilnosti“, te je morao da istrpi ne samo političke aktivnosti Liberalne stranke, Narodne radikalne stranke i Srpske narodne stranke već i otvoreno neprijateljstvo i sumnjičavost radikala.
A šta se danas dešava u Srbiji, posle 35 godina od obnavljanja partijskog pluralizma? Srbija se ponovo nalazi na vododelnici, podeljena, bez jasne odluke „kome će se carstvu privoleti“. Razni nabeđeni politički analitičari tvrde da će opozicione partije koje su učestvovale 25. oktobra na parlamentarnim izborima „platiti cenu svog političkog bezumlja“, a one koje nisu učestvovale na izborima „značajno profitirati“. Pitam se, zar nije zadatak političkih stranaka da učestvuju na demokratskim izborima sa jasnim planovima i programima ili treba praktikovati samonegiranje, povijanje glave kao deo kolektivnog mentaliteta i prenošenje lične odgovornosti na druge? Manipulativno se potiskuje u zaborav činjenica da je glavni cilj prave, proaktivne parlamentarne opozicije (Evropska Srbija, Autentična desnica) bio u saglasju sa ciljem Studentske liste – smena nenarodne i antisrpske vlasti koja rasprodaje nacionalne resurse i marginalizuje prave srpske interese.
Na društvenim mrežama, nažalost, i u „nezavisnim“ medijima, kroz koloplet političkih marifetluka, mnogi likuju nad neuspehom proevropske opozicije, govoreći da smo „zbrisani“, „oduvani“, da smo čak „moralne nule“, uz otrcanu floskulu „da smo bili na pogrešnoj strani istorije“ („Na društvenim mrežama svaka budala dobija prostor kao da je nobelovac“ – Umberto Eko). Visok stepen ostrašćenosti i političkog slepila ogleda se i u stavu „da se u Srbiji glasalo da li je društvo za višepartijski sistem i vaskoliki pluralizam ili za autokratiju i vladavinu jednog čoveka“. Notorna je činjenica, kao što posle četvrtka dolazi petak, da se 25. oktobra nije glasalo za programe, ideje, izneta rešenja u TV debatama, rokove, jasno definisanu budućnost ili za kandidate na listama. Glasalo se ZA ili PROTIV Aleksandra Vučića. I to već postaje tradicija u novijoj srpskoj istoriji.
Naravno, sve je to bilo očekivano i zato danas nema nijansiranja u analizi proteklih izbora – sve je crno ili belo. Međutim, neprijatno me je iznenadila poruka Studentske liste upućena građanima pre izbora: „Ne bacajte glas. Studenti još jednom pozivaju sve opozicione birače u Srbiji da na predstojećim izborima svoje pravo glasa iskoriste slobodno i odgovorno.“ O tempora, o mores!
U ovom teatru apsurda, gde je prava opozicija, uvek i na svakom mestu, nenametljivo učestvovala u studentskoj moralnoj „revoluciji“, bez objava i hvalisanja pomagala, bez želje da se to materijalizuje u bilo kom obliku, nama salonski brbljivci, lenji buntovnici i heroji propuštenih prilika, van Studentske liste, imputiraju da smo „izgubili moralni kredibilitet jer smo se okrenuli protiv Studentske liste“. I to mi, koji smo sve vreme govorili o sinergiji i zajedništvu, sa neospornom supremacijom studenata i profesora („Jedini spas za vlast je naše nejedinstvo“, Danas, 2. avgust 2025. godine). I ne samo da smo govorili i pisali, tako smo se i ponašali, jer nije čovek ono što misli ili govori, već ono što čini. Zato, u ime zajedništva i saradnje u obaranju autističnog režima („parlamentarne pseudomonarhije“), nisam ni kritikovao, mada sam mogao, program Studentske liste o zdravstvenoj politici.
Poslednje tri godine govorio sam i pisao da se pad SNS-a ili Vučićevog režima može odložiti, ali ne i izbeći. Neminovnost pada mesijanske ideologije problematične prakse, podržane nekompetentnim ljudima, višekratno protkane nesnošljivim pravnim i fizičkim nasiljem, korupcijom, prodajom nacionalnih resursa, nekritičkim nacionalizmom, manipulacijama i lažima, dobila je ubrzanje i krešendo posle novosadske tragedije epskih razmera. Proteste su započeli aktivisti pravih opozicionih partija, uz fizički kontakt sa policijom ispred suda u Novom Sadu, a nastavila ih je, većom snagom, brojnošću i ubedljivošću, obrazovana, samosvesna, hrabra i solidarna mladost oličena u studentima. Oni su pokrenuli buđenje, samoosvešćivanje i preumljenje građana Srbije, koji su napokon shvatili da njihova pasivnost, ravnodušnost i nekritičnost (oličena u stavu „svi ste vi isti“) nisu neutralne niti produktivne, jer suštinski zagovaraju status quo.
Zato sam tada pisao da je ćutanje intelektualaca, misleći na lekare – profesore, u turbulentnim i zahtevnim vremenima, pasivno saučesništvo i kukavičluk. Ćutanje nije mudrost niti u njemu treba tražiti sigurnost (Politika, 29. januar 2025. godine: „Poslušajmo studente, nećemo se pokajati“). U drugim tekstovima stalno sam se pozivao na upečatljivu misao Meše Selimovića koja je najbolje opisivala postojeće stanje: „Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.“ Ali sam i isticao da „nijedna politička borba nije dobijena samo hrabrošću i istinom“. Potrebni su i znanje, političko iskustvo, marketing i logistika. Vreme je pokazalo da su studenti i taj aspekt političke borbe obezbedili i tim angažovanim ljudima, većinom profesorima, dugujemo iskrenu zahvalnost.
U vremenu bez orijentira i humanističkog sistema vrednosti verujem da su, za ovu podeljenu i mržnjom protkanu Srbiju, jedini mogući izlaz evropski sistem vrednosti, evropske pravne tekovine, jedinstveno ekonomsko tržište, slobodan protok ljudi i ideja i značajni evropski razvojni fondovi. Posle izbora moje ubeđenje je još snažnije. Stranka Srbija centar (SRCE) pre dve godine sve je to „ozakonila“ kroz pisani dokument „99 predloga za bolju Srbiju“, a kroz dvesta predloga predstavila je novu zdravstvenu politiku Srbije. Osmočlana poslanička grupa ove novoformirane stranke (2023) je, radeći dve i po godine u Narodnoj skupštini, u gotovo nemogućim uslovima, napisala i predložila Zakon o lekarima, predložila brojne izmene sedam zakona, podnela 245 amandmana, postavila 168 poslaničkih pitanja, 389 puta učestvovala u skupštinskoj raspravi, održala sedam konferencija za štampu i aktivno radila i iznosila predloge u brojnim odborima Narodne skupštine. Sve vreme smo bili „ustaše“, kako u Narodnoj skupštini tako i ispred nje.
I da ne bude zabune, javno sam rekao da ne želim da budem u novom skupštinskom sazivu i zato sam bio tek četrnaesti na listi. Obilazeći Srbiju i razgovarajući s ljudima, verovali smo da Evropska Srbija može da osvoji sedam do devet mandata. Međutim, neposredno pred izbore došlo je do dodatnog pritiska na naše aktiviste i glasače sa svih strana („izdajice“, „Vučićeva opozicija“), uz dominaciju nezvaničnih „digitalnih prekih sudova“. Većina naših glasača, pa i značajan broj aktivista, nisu izdržali taj pritisak i ja ih razumem, jer se uspostavlja nova vrsta društvene podobnosti.
U konačnici, da li je ovo parlamentarna demokratija koju želimo? Da li smo se sa nedavnim izborima vratili u 1880. godinu, pretpolitičko doba – pre nastanka partija u Srbiji? Da li je politički probitačno za Srbiju da 97 odsto poslaničkih mesta u Narodnoj skupštini drže jedna iskusna i manipulativna koalicija, na jednoj strani, i neiskusan politički pokret, sa raznorodnom političkom bazom, na drugoj strani? Rezultati izbora pokazali su da je postojao politički prostor za iskusne i dokazane opozicione stranke, a da Studentska lista ostane većinska u Narodnoj skupštini (126 mandata) i da se, povrh toga, sačuva neophodan partijski pluralizam.
Prisećajući se prisećanja o prisećanju, tvrdim, iz ličnog iskustva, da je najveći neprijatelj parlamentarne demokratije postojanje i delovanje kompaktne većine. Dobronameran savetodavni i korektivni faktor, u složenom sistemu rada i funkcionisanja Narodne skupštine, protiv respektabilnog protivnika, bio bi blagotvoran za narodne poslanike bez iskustva. Međutim, verovatno je neko želeo kompletno resetovanje političke scene, a da se pritom ne izjasni o nekim krucijalnim problemima Srbije. Naravno, i to je legitimno političko delovanje.
Jedno je sigurno: za članove proaktivne demokratske opozicije nema duhoklonuća, već postojeće stanje mora biti podsticaj za dalje političko angažovanje i saradnju sa svima koji žele bolju, evropsku Srbiju. Tu, pre svega, mislim na Studentsku listu, koja je uradila neverovatnu i fantastičnu stvar za Srbiju – na miran i demokratski način uklonila duboko korumpirani i anahroni režim. Naravno, oni će, kao i do sada, odlučivati i o tome. Članovi SRCA će se i dalje, bez novca (pa šta!), boriti za svoja uverenja i sveobuhvatan program razvoja Srbije. To nam niko ne može zabraniti.
Dr Dragan Delić, redovni profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu u penziji, član Predsedništva Srbija centra (SRCE)

