Jedna vinarija – poseta, pažnja i kamere. Druga vinarija – radnici koji su slali mejlove, dopise i apele dok su čekali stečaj i svoje zarađene plate. Vino Župa nije bila samo firma. Bila je egzistencija stotina ljudi i njihovih porodica. Kada su radnici ostali bez sigurnosti, kada su čekali svoje zarade i kada su imali problem sa overom zdravstvenih knjižica, tražili su pomoć i obraćali se institucijama.
Zato danas imamo jednostavno pitanje: kako je moguće da se za vinarije ima vremena kada treba doći u posetu, a za radnike Vino Župe nije bilo vremena da se odgovori na njihove apele? Građani pamte. Radnici pamte. I pitanja neće nestati samo zato što su kamere ugašene.

